Učitelji zaslužuju našu zahvalu, stisak ruke i vraćanje nekadašnjeg ugleda

Nedavno sam održala promociju svoje knjige u lokalnoj knjižnici mjesta iz kojeg potječem, a na nju je došla i moja prva učiteljica, ona koja me je naučila čitati i pisati, bez koje ni ne bi bilo moje knjige. Kada sam je ugledala, nisam mogla vjerovati da je došla i da me se još uvijek sjeća, dvadeset godina nakon što sam se pozdravila s četvrtim razredom osnovne škole.

I upravo su takvi pravi učitelji i profesori, oni čijih se riječi sjećaš kao da su ti bile upućene jučer, svjetlo u čitavoj borbi za njihovo pravo na veću plaću.

Otkako je započeo cirkularni štrajk hrvatskih učitelja i profesora, u medijima su se mogli vidjeti razni natpisi o njihovim ionako natprosječnim plaćama, a unatoč velikoj podršci većeg dijela javnosti, uvijek je bilo i onih koji su se uhvatili njihova "tri mjeseca godišnjeg", "četiri sata rada dnevno" i brojnih drugih "beneficija".

Kao netko tko je i sam dio karijere proveo u školstvu, mogu potvrditi da ništa od toga nije istina. Baš kao i većina drugih, učitelji imaju 30 dana godišnjeg odmora, a za velik broj njih, ovisno o nastavnom predmetu koji predaju, rad se itekako nastavlja i kod kuće, nakon "četiri sata na poslu".

Pisanje nastavnih priprema, ispravljanje školskih zadaća, sastavaka, pripremanje ispita, ispravljanje nekoliko stotina ispita u isto vrijeme ako određeni učitelji predaje paralelnim razredima, vođenje učenika na školu u prirodi, ekskurzije, kazalište i muzeje – sve je to samo dio radnih dana jednog učitelja.

Što se tiče plaće, kada sam bila na zamjeni na puno radno vrijeme, bez položenog stručnog ispita u tom trenutku, na račun mi je isplaćeno ravno 4400 kuna. Da sam u tom trenutku imala stručni, plaća bi bila veća za oko 900 kuna, s time da nisam imala nikakve porezne olakšice, dijete i slično.

Tako izgleda plaća učitelja ili profesora u početnim godinama njegova rada, i to ako imate vrašku sreću. Naime, za razliku od drugih zanimanja, u prosvjeti treba skupiti određenu satnicu da bi se imala puna plaća, što je često nemoguća misija, naročito ako se radi o predmetu koji se s učenicima održava svega jednom ili dvaput tjedno.

Brojni učitelji i profesori rade na tri ili četiri škole te usto sa strane kako bi mogli platiti račune. Ako imaju pola satnice ili i manje, plaća je redovito manja od hrvatskog minimalca, a vrijeme koje utroše na pripremu nerijetko pokriva i više nego puno radno vrijeme.

Nema tu nikakvih sedam-osam tisuća o kojim se bruji u određenim medijima. Takvu plaću imaju oni kolege koji su u školstvu proveli godine i godine te su stekli zvanje mentora ili savjetnika, imaju punu satnicu i porezne olakšice. Zato je često slučaj da dvoje kolega u istoj školi za predavanje istog nastavnog predmeta ima različite plaće.

Dakako, ima i naših sugrađana kojima je 5 i nešto tisuća kuna, što je prosječna učiteljska plaća, nedosanjani san. I to u potpunosti razumijem. No mnogi od nas nisu išli u gimnazije i na zahtjevne fakultete da bi s plaćom jedva mogli platiti najam stana u velikom gradu, otplaćivati kredit za auto i smišljati kako će preživjeti do iduće plaće.

Uvijek su nam govorili da moramo učiti kako bismo bili uspješni, a sada se onima koji čine srž učenja vladajući smiju u lice.

I sama sam morala odustati od rada u prosvjeti jer nisam mogla čekati kada ću opet za nekoliko mjeseci dobiti dva tjedna zamjene, pa onda opet nekoliko tjedana i slično. Kada sam pak sve više ušla u novinarstvo i slučajnim razgovorima počela saznavati iznose plaća drugih visokoobrazovanih, koji, uzgred rečeno, rade neusporedivo manje zahtjevne poslove (dakako, iznimka su liječnici), pao mi je mrak na oči.

Peteroznamenkasti iznos za nešto što se uopće ne može usporediti sa zahtjevnošću prosvjete. Zašto se baš učitelje toliko ponižava i podcjenjuje?

Iako ne radim u školstvu, u srcu sam još uvijek profesorica, a radionice koje držim za djecu uvijek mi iznova vrate osmijeh na lice i sjećanje na to koliko je nadahnjujuće biti u razredu i barem malo utjecati na nečiji dan, pa čak i živote.

Naravno, kao i u svakom drugom zanimanju, i ovdje ima kukolja. I ja sam tijekom svog školovanja imala raznih učitelja i profesora. S druge strane katedre upoznala sam kolege kojima je dobrobit učenika na posljednjem mjestu, a sigurna plaća, kakva god bila, jedini razlog rada u školi u koju su se lijepo smjestili raznim obiteljskim te političkim vezama i vezicama. Nemojmo si lagati.

Srećom, mnogo je više onih drugih kolega, onih koji su učitelji u punom smislu te riječi, onih koji su prošli i po deset godina rada po zamjenama i nikada nisu odustali od onog za što su osjećali da je njihov poziv, onih koji žive za školu, za svoje učenike i koji ne prestaju biti učitelji nakon što zazvoni posljednje školsko zvono.

Upoznala sam kolege koji od svoje kuće donose materijale za rad u nastavi, one koji tješe učenika kada padne, one koji su nekim učenicima jedino svjetlo u njihovu danu.

Oni su ti koji s našom djecom provode velik dio dana i u čijim su rukama djeca sigurna. Često će upravo njih djeca pamtiti kao one koji su ih oblikovali, usmjerili prema određenom zanimanju i pružili im novu priliku.

I upravo zato učitelji i profesori itekako zaslužuju svojih 6,11 posto, i mnogo više od toga. Zaslužuju poštovanje, vraćanje nekadašnjeg ugleda, stisak ruke i našu vječnu zahvalu.

Izvor: zadovoljna.dnevnik.hr


Posted on Sunday, January 05, 2020 (Archive on Sunday, February 16, 2020)
Posted by Redakcija  Contributed by
Return    

Rating:
Comments:
Save

Current Rating: